3-4
Vera vaša? To je sav odnos vaš prema Bogu, a preko Njega i prema svima stvorenjima Njegovim. Veri tvojoj Bog kaže sebe tebi, ali i sebe kaže tebi samom. Jer tek kad Bogom i iz Boga pogledaš sebe, ti ugledaš pravoga sebe, i poznaš pravoga sebe. Isto tako, kad Bogom i iz Boga
...Više
pogledaš tvorevinu Božju, ti tek onda poznaš tajnu njenu i smisao i vrednost, jer ti Bog otkriva unutrašnju logosnu tajnu svake tvari, otkriva je veri tvojoj, veri koja je dušu tvoju poverila Gospodu kao Tvorcu i Domaćinu sveta, koji i vodi svaku tvar putem njenog bogonaznačenog postojanja i izživljavanja sebe. Verom vascelo biće čovekovo raste ka Bogu: raste duša njegova, raste savest, raste volja; i blagodaću Božjom širi se po svoj tvari, te čovek vere svu tvar oseća kao nešto svoje, kao deo sebe; što ustvari i jeste, jer je sva tvar logosna. I to čovek raste u sve besmrtnosti božanske, ostajući uvek pri svojoj ljudskoj prirodi. Zato hrišćaninovom usavršavanju nema mere: jedina je mera - bezmerje, jedini kraj - beskraj. No takvu veru omogućio je rodu ljudskom samo Bogočovek Hristos, vaistinu jedini istiniti Bog, i vaistinu jedini istiniti čovek. Postavši čovek, a ostavši savršeni Bog, On nam je dao sve što treba ljudskom biću za istinitu i pravilnu veru. Sva božanska savršenstva On je savršeno ostvario u prirodi ljudskoj, u čoveku, i time nam pokazao - On prvi i jedini - obrazac savršenog čoveka. I dao svima ljudima sva sredstva, da to savršenstvo postižu još ovde na zemlji, produžujući ga na nebu. Prvo i glavno sredstvo jeste vera u Njega Bogočoveka, kao u jedinog istinitog Boga i jedinog istinitog čoveka, uvek besmrtno i nadsmrtno živog u Bogočovečanskom telu Njegovom Crkvi, u kojoj su i sva životvorna i blagodatna sredstva za doživljavanje i usvajanje svih istina vere, od prve do poslednje.
Postavši Bogočovek, izvršivši bogočovečanski domostroj spasenja, osnovavši Crkvu, davši u njoj sva sredstva i sve božanske sile potrebne za spasenje svakom ljudskom biću, Gospod Hristos je dao rodu ljudskom jedinu pravu veru, sveobuhvatnu i svespasonosnu. Ta vera daje čoveku večnu istinu, daje večnu pravdu, daje večni život, - zar to nije istinita i prava i svespasonosna vera? A važnije od najvažnijeg: ona daje čoveku jedinog istinitog Boga i Gospoda, a time - zar ne daje sve i sva što je potrebno ljudskom biću u svima svetovima i u svima životima? To što nam verom daje Bogočovek Hristos, ne daje biću ljudskom niko od ljudi, niko od anđela, niko od nazovibogova, i ne može dati, pošto toga nema u sebi, u biću svom. Zato smo za tu veru dužni svagda zahvaljivati Bogu. Da, Bogu. Jer da On, Jedini Ĉovekoljubac, nije sišao među nas i postao čovek, i kao čovek na čovečanski pristupačan i ubedljiv način pokazao nam i dao nam istinitog Boga, mi ljudi ne bismo nikada poznali istinitog Boga, i nikada posedovali pravu veru u Njega. Eto, istiniti Bog je tu, među nama, i kao čovek živi večnom Božanskom istinom, večnom Božanskom pravdom, večnom Božanskom ljubavlju, večnim Božanskim životom, i sve čini našim verom u Njega. Zato vera naša u Njega neprestano raste kroza sve to i u svemu tome. To je u prirodi njenoj: rasti u sve bogočovečanske stvarnosti Hristove, usvajajući ih i živeći njima kao svojim besmrtnim životvornim silama. Vera naša raste našom revnošću, našom molitvom, našom ljubavlju, našom milostivošću, našim postom, našim stradanjem za Hrista; raste svakom svetom tajnom Crkve i svakom svetom vrlinom Crkve.
Na istinitu veru udaraju svi poklonici lažnih bogova i svi samozvani bogovi. A samozvani bogovi su demoni i svi ljudi demonskog samoljublja i demonskog samoobožavanja. Od njihovih hristobornih napada vera u pravih hrišćana raste i jača, kao što se vitko drvo bujno razvija i razrasta pod udarima vetrova i oluja. Jer kako bi u hrišćanina rasla večna Istina Hristova, a da je satanska laž ne napada kroz greholjubive ljude? i Pravda Hristova, a da je nepravda ne goni? i Ljubav Hristova, a da mržnja ne juriša na nju? Sve je to sasvim prirodno. Ali je isto tako prirodno da sve što je u čoveku večno raste kroz bogočovečno: raste, zaklonjeno njegovom revnošću ognjenom.
Povezani verom, hrišćani su povezani i ljubavlju. Jer vera uvek proklija ljubavlju, i raste njome. Kao što se i ljubav hrani verom koja dušu čovekovu vezuje sa Bogom ljubavi - Gospodom Hristom. Vera otkriva u svakome čoveku našeg besmrtnog bogolikog brata, našeg večnog sabrata, i pobuđuje na ljubav prema njemu, jer je svakoga čoveka Bog stvorio bogolikim, da bismo u svakome voleli ono što je bogoliko, božansko, besmrtno, večno. Vera ljubavlju raste, ali se i ljubav množi verom. Hrišćaninu je vera svevideći vid: njime on u svakom čoveku sagleda svog večnog brata, koga ljubavlju vida od svakoga greha i bolesti i nedostatka. Kroz ljubav i veru mi hrišćani sve jače i dublje urastamo u jedno telo, u sveto telo Crkve: sve više postajemo sastavni delovi među sobom: postajemo jedna duša - saborna duša Crkve, jedno srce - saborno srce Crkve, jedna savest - saborna savest Crkve, jedan um - saborni um Crkve. I osećajući svakog člana Crkve kao sastavni deo sebe, mi sve više i više volimo jedan drugog svetom ljubavlju: sve više i više živimo jedan u drugome i jedan za drugoga. Sve u nama i među nama biva kao u jednom svetom telu: svaki organ služi svima, svaki delić - celini: oko služi i nozi i noktu, zato ga podjednako voli i noga i nokat; ali i noga i nokat služe oku, zato ih i oko voli svetom istrajnom ljubavlju. Verom i ljubavlju naše su duše tako utkane jedna u drugu, da mi svačiju dušu osećamo kao svoju, i sve njene radosti kao svoje, i sve njene podvige kao svoje, i sve njene patnje kao svoje. Ako se hrišćani ičim hvale, oni se hvale tim sabornim svetim životom, tim sabornim svetim umom, tim sabornim svetim stradanjem, tom sabornom svetom savešću, sabornom svetom verom, sabornom svetom ljubavlju. To je ponos i dika Vaseljenske Crkve Hristove, a i svake pomesne Crkve.
Imajući to u vidu, hristonosni apostol i piše Solunskim hrišćanima sveti nauk: Dužni smo svagda zahvaljivati Bogu za vas, braćo, kao što je pravo, jer vera vaša veoma raste, i množi se ljubav svakoga od vas meĎu vama, tako da se mi sami hvalimo vama po crkvama Božjim, zbog trpljenja vašeg i vere vaše u svima gonjenjima i nevoljama koje podnosite. - Vera vaša nadrasta sva gonjenja, jer dušu vašu diže iznad zemlje, ka nebu, i dalje: ka nebesima iznad svih nebesa, i ka Gospodu nad svima nebesima; i nema gonjenja koje vas može pratiti na tim visinama, jer svako gonjenje se rodi na zemlji i ostane na njoj, uvek manje i uvek niže od vere vaše koja dušu vašu drži na heruvimskim visinama, na božanskim visinama, gde Hristos sedi s desne strane Boga Oca, i tamo ne dopiru nikakvi zemaljski lupeži, razbojnici i moljci. Vaša vera je obučena u neprobojni oklop. A to je? Sveto trpljenje vaše: jer uvek gledate na Začetnika i Svršitelja vere naše Gospoda Isusa, koji ne mareći za sramotu pretrpe krst (sr. Jevr. 12,1-2). I krstom? Pobedi greh, smrt, đavola i pakao. Tako i vi, i svaki od vas, krstom, krstonosnim trpljenjem svetim pobeđujete svaki greh, svaku smrt, svakog đavola, i vasceli pakao. Mi se krstom hvalimo kao svepobednim znakom i silom i oružjem. A to u svakodnevnom životu znači: hvalimo se svetim trpljenjem, koje sve muke Hrista radi, sve nevolje, sva gonjenja podnosi molitveno, krotko, blago, moleći se i za gonitelja, da i njih Gospod blagi prosveti i nauči večnoj istini i večnoj pravdi i večnom životu kroz sveto pokajanje i svetu veru i svetu ljubav. A sveto trpljenje, a sveti krst se neprimetno razrasta u lučezarnu zvezdu, glaseći sobom svepobedni bojni poklič i lozinku: "Ovim ćeš pobediti!"