„Oni su od sveta – ἐκ τοῦ κόσμου εἰσί: zato govore od sveta, i svet ih sluša“. Znamo im poreklo: od sveta su i duhom i učenjem, i vascelim bićem svojim i delatnostima svojim. Sve što je njihovo – zaudara na svet, miriše na zemlju. Sve što živi u svetu oni izvode �
...Više
�od sveta“; sve što postoji u svetu oni izvode iz stihija sveta: i bilje, i životinje, i ljude, i duh, i telo, i misao, i osećanje, i htenje. Odakle je čovek? „od sveta“, od stihija sveta, „od prirode“. A ostala bića? – sva su „od prirode“, od sveta. A duh čovekov, a misao, a svest, a savest? – opet „od prirode“, od zemlje, od materije: sve se to luči iz raznih stihija sveta, iz njihovih kombinacija, relacija, asocijacija. Sve što govore „govore od sveta“, uronjevi u svet i porobljeni svetom; sve im zaudara na ilovaču, na zemlju, na zemaljskost, prolaznost. „I svet ih sluša“, jer mu govore ono što mu godi, što ga ne zamara, ne plaši ni dubinama ni visinama ni beskrajnostima. Misli su im uske kao svet, plitke kao svet, kratke kao svet, ograničene kao svet, zato su i lako shvatljive. U svemu ovome svet se zamišlja kao nešto van Boga, bez Boga; kao nešto u čemu nema Boga, i čemu ne treba Bog; kao nešto što je protiv Boga