Pretpostavljamo da to što se nebo savija kao svitak ukazuje ili na neizvesnost Drugog Hristovog dolaska – jer se svitak savija bešumno i neočekivano – ili da će sile nebeske, žaleći zbog otpadnika od vere, na neki način osećati sažaljenje (sastradanje) i tugu. Ovim se ukazuje i na nešt
...Više
o drugo: da nebo nije podložno propadljivosti i propasti nego svojevrsnom savijanju i promeni na bolje (επι το βελτιον). U petoj, razobličujućoj Omiliji protiv lažnog znanja Irinej kaže da „neće propasti niti biti uništena ni ipostas ni suština tvorevine, jer je istinit i snažan Onaj Koji ju je stvorio (ustrojio, συστησαμενος), nego prolazi obličje ovoga sveta (1. Kor. 7; 31) u kojem je izvršeno prestupanje zapovesti.“ Pretpostavljamo da se apostol pridržavao drevnog običaja: Jevreji su umesto naših knjiga upotrebljavali svitke čije otvaranje nije značilo njihovo uništavanje, nego razotkrivanje onoga što je u njima napisano. Isto tako i razotkrivanje neba ukazuje na otkrivanje blaženstava (dobara) svetima. Razmotrivši dakle, sve to sa četiri strane, obratimo se, po dopuštenju Božijem, istim tim redom onome što zatim sledi