Poslanica Diognetu

Uvod

Poslanica Diognetu nastala je sredinom 2. vijeka. Napisao je nepoznati hrišćanski apologeta, jednom neznabošcu po imenu Diognet. Najvjerovatnije za vrijeme Marka Aurelija, koji se interesovao za hrišćansku vjeru.

Sudbina ovog ranohrišćanskog spisa je takva da je bio dugo zaboravljen. U 14. vijeku, u Carigradu, pronađen je grčki rukopis koji se zatim nalazio u Strazburu. Rukopis je izgubljen tokom bombardovnja Strazbura 1870. godine, ali je tekst prethodno bio objavljen u Parizu 1592. godine. U ovom rukopisu djelo je pripisano Sv. Justinu Filosofu i Mučeniku. Međutim, ne postoji rana tradicija koja može da potvrdi ovo autorstvo. Neki patrolozi za autora smatraju Svetog Kodrata, Aristida iz Atine, Klimenta Aleksandrijskog ili Sv. Ipolita Rimskog. Ipak, to su samo nagađanja i ne može se sa preciznošću reći čija je „Poslanica Diognetu”.

Tekst ima dva dijela. U prvom se pokazuje uzvišenost hrišćanske vjere, naspram mnogoboštva. Drugi dio je posvećen krštenim hrišćanima.

Ličnost kojoj je poslanica upućena nije poznata, ali je bilo više ljudi sa imenom Diognet. Jedan od njih je bio i učitelj Marka Aurelija. Autor poslanice ga naziva plemenitim, pa se sigurno radilo o nekoj znamenitoj ličnost, moguće na višem položaju.

Prevod

I
1. Pošto te vidim, plemeniti Diognete, da se veoma staraš da upoznaš Bogopoštovanje hrišćana i da se vrlo otvoreno i brižljivo interesuješ za njih: u kakvoga Boga veruju i kako Mu služe, i (kako) svi oni na svet gledaju i smrt preziru, i za ništa ne smatraju one bogove koje Jelini smatraju za takve, niti se drže judejskog sujevjerja; i kakvu to ljubav imaju među sobom; i kako taj novi narod, ili (novo) ponašanje uđe u život sada a ne pre, 2. prihvatam zato tu tvoju gotovost, i molim od Boga, Koji nam daje i govor i slušanje, da meni podari da (ti) to kažem tako da ti, ako budeš slušao, postaneš svakako bolji, a tebi (da podari) – da tako slušaš da ne ožalostiš onoga koji (ti) je govorio.

II
1. Dakle, kad očistiš sebe od svih misli koje ti prethodno ispunjuju razum, i kad odbaciš navike koje te obmanjuju, te postaneš kao ispočetka novi čovek, jer ćeš, kao što i sam priznaješ, postati slušalac nove nauke, – (tada) ćeš videti ne samo očima, nego i pameću, kakve su struke ili kakve vrste (ti) bogovi koje vi nazivate i smatrate (za takve). 2. Zar nisu (ti bogovi): jedan, kamen sličan onome koji gazimo; drugi, bakar ništa bolji od iskovanih bakarnih sudova; treći, drvo već žižljivo; četvrti, srebro koje čovek treba da čuva da ne bude ukradeno; peti, gvožđe nagriženo rđom, a šesti, načinjen od gline, ništa bolji od posude (noše) napravljene za najsramniju upotrebu? 3. Zar nije sve to od trošne materije? Zar nisu iskovani gvožđem i vatrom? Zar nisu svaki od njih, pre no što su ih zanatlije veštinama svojim izradile u ovakve oblike, bili već pretvarani u razne, a i sada se mogu pretvarati u druge (forme)? Zar ne bi mogle sadašnje (naše) posude, pošto su od iste materije, ako iz uzmu (u ruke) isti majstori, da postanu slične njima? 4. Ili opet, zar ne bi to čemu da se vi sada klanjate moglo da bude od ljudi pretvoreno u oruđa slična ostalima? Zar nisu svi (ti idoli) gluvi, i slepi, bezdahni i bezosećajni i nepokretni? Zar se ne troše svi i ne propadaju? 5. To li vi nazivate bogovima, tome li služite, tome li se klanjate! (Zaista) potpuno ćete se izjednačiti sa njima. 6. Zbog toga vi mrzite Hrišćane, što takve ne smatraju za bogove? 7. Zar ih i vi sami, koji ih sada smatrate i držite (za bogove), en prezirete daleko više (nego Hrišćani)? Ne izvrgavate li ih vi samo daleko većoj poruzi i vređanju time što: kamene i glinene poštujete bez stražarenja (oko njih), dok srebrne i zlatne noću stavljate pod ključ, a danju im postavljate čuvare da ih neko ne urade? 8. Počastima kojima smatrate da im služite, većma ih kažnjavate, ako oni to osećaju; a ako ne osećaju, vi ih onda razobličujete (ko su i šta su) kada im odajete služenje krvlju i dimom od mesa. 9. Ko bi od vas samih to podnosio, ko bi dozvoljavao da se njemu tako nešto radi? Nijedan čovek ne bi dobrovoljno podnosio takvo mučenje, jer ima osećanje i razum; kamen pak to podnosi, jer je neosetljiv; time, dakle, vi razobličujete njegovu (ne)osetljivost. 10. O tome (za)što se Hrišćani ne potčinjavaju (i ne služe) takvim bogovima imao bih i mnogo drugo da kažem, ali ako se nekome čini da ovo nije dovoljno, onda smatram za suvišno bilo šta više govoriti.

III
1. Dalje, pak, smatram da osobito želiš da čuješ kako se Hrišćani ne drže bogopoštovanja na isti način sa Judejima. 2. Naravno, kada se Judeji uzdržavaju od ovakvog napred navedenog (idolo)služenja i veruju u Jednoga Boga i i Njega poštuju kao jedinoga Gospodara – oni (tada pravilno) traže da se tako misli. Ali, kada oni na isti način sa ovima prethodnima (mnogobošcima) prinose Njemu takvo (isto) služenje (žrtvama), tada oni greše. 3. Jer, ono što Jelini prinose neosetljivim i gluvim (idolima), pokazujući time primer gluposti, to isto ovi (Judeji), kada prinoseći (žrtve) Bogu smatraju da On to potrebuje, (dokazuju) da bi to trebalo s pravom smatrati pre za bezumlje nego za bogopoštovanje. 4. Jer Onaj „Koji je stvorio nebo i zemlju i sve što je u njima” i Koji svima nama daje ono što nam je potrebno, svakako da On nema potrebe ni u čemu od onoga što Sam daje onima koji smatraju da Mu (nešto kao žrtvu) prinose. 5. Oni koji smatraju da treba da Mu prinose žrtve krvlju i dimom od mesa i (žrtvama) svespaljenicama i da Ga takvim počastima proslavljaju, izgledaju mi da se ni po čemu ne razlikuju od onih koji isto uvažavanje ukazuju gluvim (idolima) koji ne mogu u toj časti uzeti udela. A da neko smatra da može pružati (nešto) Onome Koji ni u čemu nema potrebe…(nije li to glupo)!

IV
1. A što se pak tiče njihove skrupuloznosti odnosno jela, i sujevernosti oko subote, i gordosti povodom obrezanja, i pretvornosti oko posta i mladina – (sve to) dostojno je podsmeha i nije vredno nijedne reči. (Ne) smatram da je potrebno da o tome od mene (više) doznaš. 2. Jer, zar je dozvoljeno da od onoga što je Bog stvorio za upotrebu ljudima, jedno primati kao dobro stvoreno, a drugo odbacivati kao nekorisno i nepotrebno? 3. Ili, lagati na Boga da On zabranjuje da se u dan subotnji čini neko dobro, zar to nije bezbožno? 4. Ili, gorditi se da obrezivanje tela jeste svedočanstvo izbranja tako da su zbog toga izuzetno ljubljeni od Boga, zar to nije dostojno podsmeha? 5. Ili, to što oni pomno paze na zvezde i mesec, i što dele dane i mesece, i što Božija raspoređenja i vremenske promene dele prema svojim željama: jedne (naznačuju) za praznike, a druge za žalosti – ko će to još smatrati za primer bogopoštovanja, a ne daleko više za (primer) bezumnosti? 6. Smatram, dakle, da si se dovoljno naučio zašto se Hrišćani s pravom udaljuju i od opšte (Jelinske) besmislenosti i zablude, i od Judejskog ritualizma i sujetnosti. A što se tiče tajne  Bogopoštovanja samih njih, nemoj očekivati da ćeš je doznati od čoveka.

V
1. Jer, Hrišćani se od ostalih ljudi ne razlikuju ni zemljom, ni jezikom, ni odevanjem. 2. Jer, niti žive u svojim (posebnim) gradovima, niti upotrebljavaju neki poseban dijalekat (u govoru), niti vode neki posebno označen život. 3. Njihovo učenje nije pronađeno izmišljanjem ljudi svaštara, niti su oni, kao neki drugi, pristalice ljudske nauke. 4. Oni žive u jelinskim i varvarskim gradovima, kako je svakome palo u deo, i u svome odevanju i hrani i ostalom životu sleduju mesnim (lokalnim) običajima, ali projavljuju zadivljujuće i zaista čudesno stanje života (i vladanje) svoga. 5. Žive u otadžbinama svojim, ali kao prolaznici. Kao građani učestvuju u svemu, ali sve podnose kao stranci. Svaka tuđina njima je otadžbina, i svaka otadžbina tuđina. 6. U brak stupaju kao i svi, i decu rađaju, ali rođenu decu ne bacaju. 7. Postavljaju zajedničku trpezu, ali ne i nečistu. 8. Borave u telu, ali ne žive po telu. 9. Na zemlji provode dane, ali im je življenje na nebu. 10. Pokoravaju se postojećim zakonima, ali svojim životima prevazilaze zakone. 11. Vole sve (ljude), a svi ih gone. 12. Preziru ih, i osuđuju ih, ubijaju ih, a oni oživljavaju. 13. Siromašni su, a mnoge obogaćuju. Svega su lišeni, a u svemu izobiluju. 14. Ponižavaju ih, a oni se u poniženjima proslavljaju. Klevetaju ih, a oni se pokazuju pravedni. 15. Ruže ih, a oni blagosiljaju. Vređaju ih, a oni (sve) poštuju. 16. Kada čine dobro, kažnjavaju ih kao zločince. A kad ih muče, raduju se kao da život ponovo dobijaju. 17. Od Judeja napadani su kao tuđinci, a od Jelina progonjeni, ali razlog neprijateljstva mrzitelji (njihovi) ne mogu navesti.

VI
1. I prosto rečeno: Što je duša u telu, to su Hrišćani svetu. 2. Duša je nastanjena po svim udovima (delovima) tela, i Hrišćani su po (svim) gradovima sveta, 3. Duša obitava u telu, ali nije od tela; i Hrišćani borave u svetu, ali nisu od sveta. 4. Nevidljiva duša čuvana je u vidljivom telu; za Hrišćane se zna da su u svetu, ali njihovo Bogopoštovanje ostaje nevidljivo. 5. Telo mrzi na dušu i napada je mada nepravedno, jer mu zabranjuje da se zadovoljava nasladama; i svet nepravedno mrzi hrišćane, jer se (hrišćani) protive strastima. 6. Duša telo koje je mrzi voli, i njegove udove; i hrišćani vole one koji ih mrze. 7. Duša je zatvorena u telo, ali ona drži telo; i hrišćane drže  u svetu pod stražom, ali oni drže svet. 8. Besmrtna duša boravi u smrtnom obitalištu; i hrišćani privremeno borave u truležnome, očekujući na nebu netruležnost. 9. Duša mučena glađu i žeđu, postaje bolja; i hrišćani mučeni, postaju svakodnevno sve brojniji. 10. Njih je Bog postavio na tako veliko mesto, da im je nedozvoljivo odreći se svega toga.

VII
1. Jer, kao što rekoh, nije ovo njima predato kao (neko) zemaljsko otkriće, niti oni za neku prolaznu izmišljotinu zahtevaju da se (ona) tako brižljivo čuva, niti im je poverena (nekih) ljudskih tajni ekonomija. 2. Nego je zaista sam Svedržitelj i Svesazdatelj i Nevidljivi Bog, sam On je Istinu i Reč Svetu i Neshvatljivu, sa nebesa ljudima uselio i učvrstio u srca njihova; ne kao što bi neko pretpostavio, poslavši ljudima nekog slugu, ili anđela ili kneza, ili nekoga koji upravlja zemaljskim stvarima, ili nekoga kome je povereno upravljanje na nebu, nego samoga Umetnika i Sazdatelja svega, Kojim je (On) stvorio nebesa, Kojim je more zatvorio u sopstvene granice, Čije tajne verno čuvaju sve stihije, od Kojega je [sunce] dobilo (zakon) da čuva meru dnevnih puteva (svojih), Kome se pokorava mesec jer mu On zapoveda da obasjava noć, Kome se povinuju zvezde sledujući mesečevoj putanji, Kojim je raspoređeno i određeno i potčinjeno: nebesa i što je na nebesima, zemlja i što je na zemlji, more i što je u moru, oganj, vazduh, bezdan, visine, dubine i ono što je između njih. Njega je (dakle) ljudima poslao. 3. Zar (Ga posla), kao što bi neko od ljudi (moga) pomisliti, radi tiranisanja ili straha ili zastrašivanja? 4. Ne, naravno, nego Ga posla sa blagošću i krotošću, kao što Car šalje Sina Cara; posla ga kao Boga, posla Ga kao (svojim) ljudima, posla Ga spasavajući, ubeđujući, ne nasilujući. Jer u Boga nema nasilja. 5. Posla ga prizivajući, ne goneći; posla Ga ljubeći, a ne sudeći. 6. Jer će Ga poslati i da sudi, no taj Njegov dolazak ko će podneti?….
7. [Zar ne vidiš] bacane pred zverove hrišćane da bi se odrekli Gospoda, i kako (ipak) ne bivaju pobeđeni? 8. Zar ne vidiš: koliko veći broj njih muče, toliko se broj drugih (hrišćana) više uvećava? 9. Takva dela ne izgledaju čovekova, to je sila Božija; to je istina Njegovog prisustva.

VIII
1. Jer, ko je uopšte od ljudi znao šta je Bog, pre no što je On (Hristos) došao? 2. Ili, zar prihvataš prazne i besmislene reči onih važnih filosofa? Od kojih su jedni rekli da je bog oganj – ono u šta sami imaju otići nazivaju bogom! Drugi (vele) da je voda ili neka druga od stihija koje je Bog stvorio. 3. Prema tome, ako je neka od ovih (njihovih) reči prihvatljiva, onda može i svako od ostalih stvorenja ponaosob takođe da se nazove bogom. 4. Ali, to je lupetanje i obmana šarlatana. 5. Od ljudi pak niti je ko video niti upoznao (Boga), nego je On sam Sebe pokazao. 6. Pokazao Se kroz veru, kojoj je jedinoj dopušteno da vidi Boga. 7. Jer Gospodar i Sazdatelj svega Bog, Koji je sve stvorio i po poretku rasporedio, postao je ne samo čovekoljubiv, nego i dugotrpeljiv. 8. On je svagda bio takav, i jeste, i biće: Blag i Dobar i Negnevljiv i Istinit, i jedini je Dobar. 9.  Zamislivši, pak, veliki i neizrecivi plan, On ga je saopštio jedino Sinu. 10. A dok je On držao u tajnosti i skrivao premudri savet Svoj, činilo se da se ne brine i ne stara o nama. 11. A kada kroz Ljubljenog Sina otkri i o objavi što je od početka pripremio, (tada) nam je odmah sve dao: i da imamo udela u dobročinstvima Njegovim, i da vidimo i činimo, (a to) ko je od nas ikada očekivao?

IX
1. On je, dakle, sve (već) znao u Sebi sa Sinom po domostroju spasenja, (ali) nas je do nedavnog vremena pustio da (nas), kako sami želesmo, vuku naša bezakona stremljenja, te smo (bili) zavođeni strastima i pohotama. (To je činio) svakako ne zato što je bio zadovoljan našim gresima, nego trpeći to; niti Mu je bilo ugodno tadašnje vreme nepravde, nego je spremao ovo sadašnje (vreme) pravde, – da bismo mi, javno izobličeni u tadašnjem vremenu iz (samih) dela svojih da smo nedostojni života, sada dobrotom Božijom bili udostojeni (života), i projavivši (tada) sopstvenu nemoć da uđemo u Carstvo Božije, (sada) silom Božijom postali sposobni (za to). 2. Pošto se, dakle, ispunila naša nepravda, i potpuno se objavilo da je plata za nju mučenje, i da se (samo) smrt očekivala, (tada) dođe vreme koje je  Bog predodredio da On dalje otkrije Svoju dobrotu i silu. O, prevelikog čovekoljublja i ljubavi Božije! Nije nas omrznuo, niti odbacio, niti zlopamtio, nego je dugotrpeo, podnosio, milujući (nas). Sam je grehe naše uzeo (na Sebe), Sam je Sina Svoga dao u otkup za nas: Svetoga za bezakonike, Bezazlenoga za zle, Pravedngoa za nepravedike, Nepropadljivoga za propadljive, Besmrtnoga za smrtnike.  3. Jer šta je drugo moglo pokriti grehe naše osim Njegova pravednost? 4. U kome je drugome bilo moguće opravdati nas bezakonike i bezbožnike, osim jedino u Sinu Božijem? 5. O, slatke li razmene! O, neshvatljivog li (novog) stvaranje! O, neočekivanih li dobročinstava: da se bezakonje mnogih u jednom Pravednome sakrije, a pravednost Jednoga mnoge bezakonike opravda! 6. Pokazavaši, dakle, u ranijem vremenu nemoć naše prirode da zadobije život, a sada pokazavši (nam) Spasitelja moćnoga da spase i ono što je nemoćno hteo je (Bog) da mi iz obadvoga verujemo Njegovoj dobroti, i Njega da smatramo za (svoga) Hranitelja, Oca, Učitelja, Savetnika, Lekara, Um, Svetlost, Čast, Slavu, Moć, Život, te da se za odeću i hranu ne brinemo.

X
1. Ovu veru ako i ti žarko zaželiš, i primićeš najpre poznanje Oca. 2. Jer je Bog zavoleo ljude, radi kojih je stvorio svet, kojima je potčinio sve što je na zemlji, kojima je dao reč i um, kojima je jedino dao da gledaju naviše ka Njemu, koje je po Svojoj slici sazdao, kojima je poslao Sina Svoga jedinorodnoga, kojima je obećao Carstvo na nebu, i daće ga onima koji su Njega zavoleli. 3. A kada (Ga) poznaš, znaš li kakve ćeš se radosti ispuniti? Ili kako li ćeš tek zavoleti Onoga Koji te je prethodno tako zavoleo? 4. A kad (Ga) zavoliš, postaćeš podražavalac dobrote Njegove. A nemoj se čuditi kako može čovek biti podražavalac Boga. Može, kad On to hoće. 5. Biti srećan ne sastoji se u vladanju nad bližnjima, niti u htenju da se nadmaše slabiji, niti u bogaćenju i činjenju nasilja nižima (od sebe), niti kroz sve to može neko podražavati Bogu, jer je sve to izvan Njegovog veličanstva. 6. nego onaj koji uzima na sebe breme bližnjega (svoga), ko onim čime je izobilniji želi da čini dobro drugome koji to nema, ko ono što je od Boga dobio i (što) ima, razdaje to potrebitima, (čime) postaje bog onima koji dobijaju (od njega) – taj je podražavalac Boga. 7. Tada ćeš, iako se nalaziš na zemlji, sagledati da Bog živi na nebesima; tada ćeš početi kazivati tajne Božije; tada ćeš one (hrišćane) koji bivaju mučeni zato što neće da  se odreknu Boga i sam zavoleti i diviti im se; tada ćeš prezreti svetsku zabludu i obmanu, kada poznaš istinski život na nebu, kada prezreš ovdašnju prividnu smrt, kada se ustrašiš one prave smrti koja se čuva za one koji će biti osuđeni u oganj večni, (oganj) koji će bačene u njega mučiti do kraja. 8. Tada ćeš se tek diviti i proslavljati one (hrišćane) koji su za pravdu (Božiju) podneli ovaj (ovdašnji) oganj, kada upoznaš onaj (tamošnji) oganj…

XI
1. Ja ne govorim nešto strano, niti tražim nešto nerazumno, nego postavši učenik Apostola, postajem učitelj naroda, služim onome što je predati dostojnima koji su postali učenici Istine. 2. Jer ko je taj koji pravilno naučen i rođen od blagovoljenog Logosa, ne traži da jasno nauči ono što je preko Logosa javno pokazano učenicima? Njima je Logos javivši se otkrio, javno i slobodno govoreći, (no) od nevernika ne shvatan, dok je učenicima kazivao, koji budući priznati od Njega za verne, poznaše tajne Očeve. 3.  Radi toga je (Bog) i poslao Logosa da se javi svetu, Koji od naroda (Judejskog) bi porugan, od Apostola propovedan, od naroda (neznabožaca) verovan. 4. Onaj koji je od početka, Koji se javi novi i nađe se stari, i uvek se rađa nov u srcima svetih. 5. On je Večni, Koji se danas priznaje kao Sin, Kojim se Crkva obogaćuje, i blagodat rasprostirući se umnožava se u svetima. darujući um, objavljujući tajne, javljajući vremena, radujući se u vernima, dajući se onima koji (je) traže, koji ne povređuju granice vere, niti prestupaju granice otaca. 6. Zatim, hvali se strah Zakona, i obznanjuje blagodat Proroka, i utvrđuje vera Jevanđelja, i čuva predanje Apostola, i raduje se blagodat Crkve. 7. Tu blagodat ako ne ožalostiš, poznaćeš šta Logos govori preko kojih On hoće, onda kada to On htedne. 8. U svemu, dakle, onome na što smo voljom zapovedajućeg nam Logosa bili pokrenuti da (vam) trudoljubivo kažemo, iz ljubavi prema onome što nam je otkriveno, postajemo zajedničari sa vama.

XII
1. Prianjajući uz to i slušajući to sa usrdnošću, poznaćete šta sve daje Bog onima koji (Ga) ljube istinski; i vi, postavši raj sladosti, sveplodno drvo i razgranato, procvetaćete u sebi ukrašeni raznovrsnim plodovima. 2. Jer je u ovom mestu (u Crkvi) zasađeno drvo poznanja i drvo života. Ali nije drvo poznanja ono koje ubija, nego neposlušnost ubija. 3. Jer nije bez značenja ono što je napisano kako Bog u početku posadi držvo života usred raja, pokazujući život kroz poznanje. Njega ljudi u početku nisu čisto upotrebili, (i zato) prevarom zmijinom bili su obnaženi. 4. Jer, niti ima života bez znanja, niti pouzdanog znanja bez istinskog života. Zato su oba (drveta) posađena blizu jedno drugoga. 5. Uviđajući smisao ovoga i osuđujući znanje koje se bez zapovesti Istine sprovodi u život, Apostol govori: „Znanje nadima, a ljubav izgrađuje”. 6. Jer ko misli da zna nešto bez znanja istinskog i posvedočenog životom, taj ne zna (ništa); on je prevaren od zmije, jer nije zavoleo (pravi) život. Onaj pak koji sa strahom (Božijim) stekao poznanje i koji (stvarno) traži život, taj zasađuje u nadi i očekuje plodove. 7. Neka ti srce bude znanje, a život – istiniti Logos useljen u tebe, 8. čije drvo noseći i plod nalazeći, uzbiraćeš svagda željeno kod Boga, čega se zmija ne dotiče, niti se obmana s njime spaja; niti Eva biva upropašćena, nego se devojka (Bogorodica) veruje, 9. i Spasenje (Hristos) se pokazuje, i apostoli postaju mudri, i Pasha Gospodnja dolazi, i vosak se sabira i s ukrasima u sveće spaja, i Logos učeći svete raduje se, kroz Kojega se proslavlja Otac, Kojemu slava u vekove. Amin.

(Prevod: Atanasije Jevtić)

Bilo bi nam drago da čujemo tvoje mišljenje o ovom tekstu. Slobodno ostavi komentar ispod, ili nam pošalji svoje mišljenje na [email protected].

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *