Bog i problem zla

Problem zla i patnje jedno je od najtežih pitanja sa kojim se susrećemo u životu. Bez obzira na uvjerenja i svjetonazore, objašnjenje ovog problema predstavlja izuzetno težak zadatak.

Ako pretpostavimo da postoji Bog, tek tada sve postaje još komplikovanije. Kako je moguće da istovremeno postoje dobri Bog i zlo? Ovaj tekst, koji će pokušati da se uhvati u koštac sa problemom zla, napisan je baš oko te misli. Cilj teksta je da pokaže da zlo ne dokazuje da ne postoji Bog, već naprotiv, da postoji razlog zašto Bog dopušta zlo.

Bog i zlo

„Ako Bog želi da uništi zlo, a ne može, nije svemoguć. Ako može, a ne želi, zao je. Ako je i svemoguć i svedobar, zašto zlo postoji?” Tako Dejvid Hjum sumira čuvenu trilemu koja se tradicionalno pripisuje Epikuru.

Postojanje zla nije u logičkoj kontradikciji sa postojanjem Boga, tj. činjenica da se u svijetu događa zlo ne može isključiti postojanje Boga bilo kakvom dedukcijom. Međutim, teodiceja, odnosno pomirljivost ova dva i dalje predstavlja zadatak. Bog je po definiciji svedobar i svemoguć (između ostalog), pa ostaje samo da pitamo zašto Bog dopušta zlo i patnju.

Da li je Bog stvorio zlo?

Bog je stvorio sve. Ako je sam Bog dobar, otkuda onda zlo? Čini se, ili je onda Bog zao, ili je stvorio zlo, ili zlo postoji nezavisno i Bog nema kontrolu nad njim. Eto još jedne dileme, ili trileme.

A šta je zapravo zlo? Ranohrišćanski filozof, Sv. Avgustin, objašnjava da zlo nije stvar koju je Bog stvorio, već je zlo isključivo odsustvo dobra. Kao što je tama odsustvo svjetlosti. Ili, poređenja radi, rđa na automobilu ne postoji bez automobila. Rđa ne može samostalno postojati i javlja se kao oksidaciju gvožđa. Pa je tako i zlo samo odsustvo dobra.

Da li Bog može biti zao?

Isto tako, Bog je sam dobro i u njemu nema odsustva istog, odnosno u njemu nema zla. Neko bi mogao prigovoriti da je ovakva formulacija izvođenje zaključka iz prve premise, odnosno da je zaključak da Bog nije zao zato što je dobar. Međutim, ovdje izvodimo zaključak pod pretpostavkom da je Bog dobar i nije u pitanju logička greška.

Da li isto tako možemo pretpostaviti da je Bog zao? Zašto polaziti od činjenice da je dobar? Prvo, jer je takvo biće ono što podrazumijevamo pod pojmom Bog. Ako kažemo mačka, mislimo na životinju koja čitav dan spava i jede. Dakle, Bog je svedobro biće po definiciji. Ne radi se samo o nekom biću. Superiorno zlo biće može biti božanstvo, ili bog (malo „b”), ali ne i Bog.

Da je Bog dobar, možemo potvrditi i intuitivno i empirijski, jer je svijet koji sadrži dobro i zlo kao naš, upravo svijet kakav bismo očekivali da imamo, kao što ćemo vidjeti u nastavku teksta.

A opet, ako se vratimo na početak argumenta, zlo je odsustvo dobra, pa je isključivo zlo biće apsurd.

Da li je Bog mogao stvoriti svijet bez zla?

Problem zla uopšte ne bi bio predmet rasprave da je Bog stvorio svijet  koji ne sadrži nikakvo zlo. Pogledajmo koje je alternative Bog imao i da li je uopšte bolji svijet od našega bio moguć.

Da li Bog može uraditi baš sve?

Uzimajući u obzir da je Bog svemoguć, može zvučati iznenađujuće da Bog ne može uraditi sve, pa tako ni stvoriti bilo kakav svijet. Bog može učiniti sve što je moguće u mogućim svjetovima.

Primjera radi, Bog ne može stvoriti svijet u kojem postoji jedinac koji ima brata i sestru, ne može stvoriti oženjenog neženju ili kockasti krug, ne može u isto vrijeme biti i ne biti Bog i slično.

Je li Bog mogao stvoriti bolji svijet?

Zapravo, čini se, Bog je imao nekoliko opcija umjesto one da stvori baš ovaj svijet kakav jeste. Ako je Bog najbolje moguće biće, morao je stvoriti i najbolji mogući svijet. Sada ćemo uporediti naš svijet sa drugim mogućnostima koje je Bog imao.

Bog je mogao da ne stvori svijet uopšte

U Božijoj moći bilo je i da ne stvori svijet. Da li bi tako bilo bolje? Ključni problem sa ovim pitanjem je što pokušavamo da uporedimo nešto što nije uporedivo. Ako pitamo da li je Ford Mustang brži automobil od dušeka na naduvavanje, zapravo ne postavljamo logično pitanje i upoređujemo dvije neuporedive stvari. Ono što nije stvoreno ne postoji i ne sadrži nikakav moral, pa ovaj svijet u tom slučaju nemamo sa čime konkretno uporediti.

Ali, recimo da postavimo stvari drugačije. Ovaj svijet sadrži zlo, a da nema svijeta, ne bi bilo nikakvog zla. Prosta matematika. Međutim, da je ovaj, fizički svijet sve što postoji, to bi imalo smisla. Ako postoji svedobri Bog, postoji i vječni život u kojem će Bog nagraditi sve dobre ljude, dok će sve zlo biti uništeno. Sada se situacija okrenula, zar ne? Sada imamo nula zla i nula dobra vs nula zla i mnogo dobra.

Mogao je stvoriti ljude bez slobodne volje

Bog je mogao stvoriti svijet u kojem ljudi rade samo ono što je već unaprijed determinisano. Kakvu bi moralnu odgovornost imao ijedan čovjek u tom slučaju? Niko neće teretiti za ubistvo pištolj kojim je neko upucao drugog čovjeka, već isključivo osobu koja ga je upotrebila. Predmeti nemaju moralnu odgovornost, kao što je nemaju ni životinje, ili roboti. A ljudi bez slobodne volje, primorani da izvršavaju već unaprijed određene komande, bili bi samo roboti i ništa drugo.

Možemo reći da bi ovakav svijet imao manje fizičkog, ali ne i manje moralnog zla. Sa druge strane, ne bismo imali moralno i istinsko dobro.

Mogao je stvoriti ljude koji ne bi bili sposobni griješiti

U slučaju da pred sobom imamo izbor, a da nismo u mogućnost da nešto izaberemo, onda to i nije izbor, zar ne? A baš tako zvuči ovo. Na primjer, zamislite da imamo situaciju u kojoj možemo učiniti nešto loše, ili ga ne učiniti. Ako je druga opcija već isključena, to znači da izbor ne postoji i da samim tim nemamo slobodnu volju da tako sami odaberemo. Tako bi ovo bila takođe predeterminisanost, kao u slučaju iznad.

Mogao je stvoriti ljude koji ne bi htjeli griješiti

Najprije treba jasno napraviti razliku između „biti sposoban” i „ne htjeti nikad” griješiti.

Ako bi nas Bog primorao da nikada ne griješimo, opet se vraćamo na to da nemamo slobodnu volju. Šta bi onda ovo moglo značiti jeste da je Bog mogao izvršiti bolju selekciju ljudske populacije, grubo rečeno. Ako postoji iko sa čeličnom disciplinom i izvanrednom revnošću, ko je sposoban da odoli svakom grijehu i uvijek donese ispravnu odluku, takav bi bio model za populaciju kakvom je Bog trebalo da ispuni Zemlju.

Takav svijet je moguće zamisliti, ali u realnosti ga Bog nije mogao aktualizovati, odnosno sprovesti u djelo. Moguće je da je Bog u svom sveznanju znao da ovakav svijet nije moguć u realnosti i da bi uvijek postojao neko ko ne bi bio savršen i ko bi griješio.

Čak i u ovom slučaju, ovo ne bi bio najbolji mogući svijet koji je Bog mogao stvoriti. Bolji svijet od ovoga je onaj u kojem su ljudi slobodni da griješe, i to i rade, ali Bog svojom milošću i ljubavlju oprašta grijehe i tako uspostavlja najveće moguće dobro.

Treba još jednom naglasiti da ovaj svijet u kojem se nalazimo sada, nije sve što postoji, ako postoji Bog. Dok ovaj svijet nije najbolji mogući svijet, onaj svijet koji dolazi posle ovoga jeste.

Zašto Bog nije odmah stvorio raj?

Još jednom treba tačno definisati šta je pitanje. Naravno, u Božijoj moći je bilo da preskoči uvertiru sa Zemljom i odmah stvori raj.

raj

Međutim, da li je ovo još jednom scenario u kojem nemamo slobodnu volju? U tom slučaju, svi ljudi koji bi se našli u raju, bili bi na to prisiljeni i ne bi bili tamo zato što su tako odabrali slobodnom voljom.

Ugovoreni brak je i dalje brak, ali je bez pristanka i volje mladenaca.

Kako dobri Bog može slati ljude u pakao?

„Ondje će biti plač i škrgut zuba”. Tim riječima Biblija nagovještava kako će izgledati pakao. Sama pomisao na ovo mjesto uliva jezu. Bertrand Rasel je povodom pakla rekao da je svako ko njime prijeti nehuman. To je mjesto vječnih muka odakle je nemoguće pobjeći. Kako K.S. Luis kaže: „Vrata pakla zaključana su iznutra”.

Kako je moguće da dobri Bog nekoga pošalje tamo? Odgovor je lak – baš zato što je dobar!
Iako na prvi pogled ne izgleda tako, Božija pravednost i Božija ljubav zahtijevaju pakao. Prije svega, Bog bi bio nepravedan kada bi jednako tretirao sve ljude. Uzmimo za primjer nekog ratnog zločinca, serijskog ubicu, silovatelja i sl. Ako je Bog pravedan, takvi ljudi moraju snositi posledice za svoja nedjela i grijehe. U suprotnom, Bog ne bi bio pravedan, samim tim ni dobar.

Ali ja nisam nikoga ubio, zašto ću ja u pakao?”

Većina ljudi sebe smatra dobrim osobama. Svi oni će se složiti da ovi gore navedeni primjeri ljudi zaslužuju pakao, ali ne i oni sami. Međutim, na ovom mjestu nemamo prostora za dublju analizu toga, već je cilj bio pokazati da ideja pakla nije ništa kontradiktorno dobrom Bogu, već sasvim naprotiv. Nešto više o dobroti ljudi biće rečeno kasnije.

Problem vječnog pakla

U redu je što je Bog pravedan i što neke ljude mora da kazni, ali kakav je to Bog koji vječno muči bilo koga? Sigurno nije Bog koji je dobar i koji je pun ljubavi!

Razne religije i učenja su nepomirljiva sa idejom vječnog pakla. Otuda i „uljepšavanja”; umjesto pakla, samo ćemo se ponovo roditi  u nekom drugom životu, ili ćemo otići u neko mjesto „prečišćavanja” i dobićemo samo privremenu kaznu i sl.

Međutim, vječni pakao je, još jednom, sasvim u skladu sa dobrim Bogom koji je ljubav.

Ako bi pakao bio privremeno mjesto iz kojeg će svi ljudi kasnije u raj, koja bi tačno njegova svrha bila? Bog nije tiranin koji uživa u mučenju ljudi. On želi da ljudi istinski žive u ljubavi, u vječnom životu pored sebe. Ako bi posle tog privremenog pakla jedni išli u raj, a drugi u pakao, da li bi bilo pravedno, po istom principu, ne dozvoliti ovim drugima novu šansu? A ako bi Bog odmah sve ljude poslao u raj, to bi bilo protiv njihove volje, pa bi za one koji ne žele raj, to u stvari bio pakao.

Mada učinjen u vremenu, svaki grijeh je grijeh protiv vječnog Boga. Tako i kazna mora biti vječna. Dakle, Bog je vječan. Ko želi raj, biće u vječnom Božijem carstvu. Ko ne želi, biće vječno odvojen od Boga, koji je sam ljubav i izvor svega dobrog. Ta odvojenost od Boga i jeste pakao.

Na kraju, jesmo li sigurno na šta mislimo kada kažemo vječnost?

„Šta je dakle vrijeme? Ako me niko ne pita, znam, ali ako bih htio to pitanje nekom razjasniti, ne znam” (Sv. Avgustin, „Ispovijesti“).

Bog je stvorio i vrijeme, što znači da je to kategorija kojom on sam nije ograničen i koja ne postoji izvan našeg, stvorenog svijeta.

Vječnost ne podrazumijeva kontinuirano nizanje vremenskih intervala u nedogled i ima drugačije značenje.

Kako možemo biti srećni u raju znajući da su naši voljeni u paklu?

Ako bismo patili u raju, pa još tako čitavu” vječnost, to zasigurno ne bi bio raj. A upravo je raj mjesto u kojem ćemo biti oslobođeni tuge i brige. Mjesto blaženstva, radosti i sreće.

Dakle, ne trebamo se pitati hoćemo li patiti u raju, jer ako raj uopšte postoji, to znači da nećemo. Možemo se jedino pitati kako je to tačno moguće i kako će Bog u svojoj svemoći i sveznanju uraditi.

Zašto je Bog stvorio ljude za koje je znao da će ići u pakao?

Pogrešno je zamišljati da je Bog neke ljude odredio za raj, a druge za pakao. Svima je data slobodna volja i mi smo ti koji odlučuju o svojoj sudbini. Pitanje onda treba da glasi zašto je Bog uopšte ikoga stvorio, ako je znao da će bilo ko završiti u paklu. Je li vrijedno? Već smo rekli da je nepostojanje neuporedivo sa postojanjem u moralnom smislu.

Svijet u kojem niko ne griješi, jeste zamislivi mogući svijet, ali možda nije svijet koji je Bog zapravo mogao aktualizovati. Drugim riječima, ako imamo slobodnu volju, a bez slobodne volje nema ni raja, uvijek će biti neko ko će je iskoristiti da odbije raj.

Problem zla

Do sada smo vidjeli da zlo nije u kontradikciji sa postojanjem svedobrog Boga, ali preostaje ono najbitnije – suočavanje sa samim pitanjem porijekla zla, koje možemo svrstati u nekoliko kategorija.

Ljudsko zlo

Već smo vidjeli da zlo ne postoji zato što Bog ne želi ili ne može da ga uništi. Dakle, Bog dopušta da se zlo događa. Kakav razlog može imati?

Argument slobodne volje

Bog je ljubav, i stvorio je svijet iz ljubavi i za ljubav. Kada su upitali Isusa šta je najveća zapovijest, rekao je da je to ljubav (Mt 22:36-40). To je ono što Bog želi i od nas. Međutim, istinska ljubav moguća je jedino uz slobodnu volju. Odnosno, ljubav se mora odabrati i nije moguće nikoga natjerati da voli. Isto tako, kao što smo već vidjeli, Bog ne može nikoga prisiliti u raj. Zbog toga nas je Bog stvorio kao slobodna bića – da bismo mogli odabrati istinsku ljubav.

Nažalost, to znači da neko može slobodnu volju iskoristiti za ono za šta ona nije namijenjena. To je i razlog otkuda zlo među ljudima. Odnosno, to je objašnjenje kako je uopšte moguće da zlo u ljudima postoji, ne i povod zašto ga čine.

Da bi Bog spriječio zlo, to bi značilo da ljudima mora oduzeti slobodnu volju. Ako bi oduzeo slobodnu volju, oduzeo bi i ono zbog čega smo stvoreni, a to je ljubav.

Limitirana slobodna volja

Nerijetko je moguće čuti prigovor da slobodna volja ne postoji ako ćemo za neke postupke snositi posledice. Međutim, bez slobodne volje bismo ostali tek onda kada ne bismo uopšte mogli izabrati da učinimo određene postupke. Dokle god možemo slobodno birati šta ćemo učiniti, imamo i slobodnu volju.

Ako Bog sve zna, da li imamo slobodnu volju?

Bog je sveznajuć, što uključuje i znanje o budućnosti, pa tako Bog zna i sve naše buduće postupke. Iako na prvi pogled zvuči kao da su naši postupci samim tim predodređeni i da se tu ništa ne pitamo, to nije tačno.

Ovdje se još jednom vraćamo na to šta je uopšte vrijeme i kako ono funkcioniše. Za nas, veoma uprošćeno rečeno, postoji prošlost, sadašnjost i budućnost. Međutim, Bog kao vječno i beskonačno biće koje je izvan vremena, nije limitiran njime kao što smo mi. Iako teško zamislivo, vrijeme Bogu nije linearno kao nama, već je za njega sve prosto sada”. Bilo da su to prethodni događaji, ili oni koji će se tek dogoditi.

To znači da Bog zna šta ćemo odabrati slobodnom voljom. Primjera radi, vi ste imali mogućnost da čitate ili ne čitate ovaj članak. Na moje lično zadovoljstvo, dogodilo se ovo prvo. Ali, recimo da ste odlučili kliknuti negdje drugo i čitati nešto drugo, ili raditi nešto drugo, to biste uradili slobodnom voljom. Bog bi tada u svom sveznanju i svemoći znao da ćete uraditi baš to drugo, a ne otvoriti ovaj članak.

Slobodna volja u raju

Iako je moguće da Bog oduzme slobodnu volju u raju, čini se da ne postoji razlog da tako zaista i bude. Međutim, ako ćemo imati slobodnu volju, da li ćemo tamo i griješiti?

Zašto sada ne uzmete svoj telefon ili kompjuter sa kojeg ovo čitate i ne razbijete ga o pod? Ili sebi o glavu? Jednostavno, jer znate da to nije dobro (i normalno). Jednostavan odgovor može biti da ćemo se tako osjećati u raju vezano za bilo koji mogući grijeh.

Očigledno, postoje i velike razlike između ovog svijeta i raja. Zamislite sve tjelesne želje koje imamo ovdje: blud, zavist, pohlepa i slično. To neće postojati u raju. Đavo i njegove sluge neće imati više vlast i moć da nas iskušavaju. Bićemo najbliže Bogu i uvijek ćemo imati pred sobom njegovu slavu i pravdu.

Zašto nevini stradaju?

Problem zla i patnje je jedno od najtežih teoloških i uopšte životnih pitanja. Stradanje nevinih i dobrih ljudi predstavlja najteži dio tog pitanja.

Koliko god bilo nezahvalno, da bismo racionalno promatramo ovo pitanje, neophodno je da za trenutak emocije ostavimo po strani. Pod tim ne mislim time postanemo bezosjećajni i ravnodušni u odnosu na zlo. Zapravo, kada ne bismo imali emocije, šta bi zlo i patnja uopšte i bili?

Kada čujemo na vijestima da se nešto strašno dogodilo negdje daleko u svijetu, napravimo zabrinuti izraz lica, a onda brzo na to zaboravimo. Kada se nešto dogodi u našoj blizini, a nekom nepoznatom, to ostavi veći utisak na nas, ali ubrzo nastavimo dalje. Tek kada se nešto loše dogodi nama ili nekom od naših voljenih, tada počinjemo intenzivno o tome da razmišljamo i tek tada bivamo preplavljeni osjećanjima, nedoumicama i pitanjima.

Nažalost, niko nije pošteđen takvih događaja u životu. Na samo čitanje riječi zašto nevini stradaju”, prolaze nam primjeri voljenih kroz glavu. Baš zato, da bismo uopšte mogli i početi tražiti neki smisao, neophodno je ne dozvoliti da emocije prevagnu i ispriječe se pred odgovorima, koji možda nisu savršeni, ali koji nam mogu bar malo pomoći da razumijemo kompleksno pitanje stradanja.

Ko su nevini i dobri?

Kada se pitamo zašto se nešto loše dogodilo baš nekome za koga vjerujemo da je dobra osoba, prije svega moramo definisati šta to dobra osoba znači.

„Zašto me zoveš dobrim? Niko nije dobar osim Boga”. Tako Isus odgovara jednom čovjeku koji ga je nazvao dobrim. Možda zvuči surovo, ali zaista je tako. Svi smo manje ili više grešni, i ne postoji niko ko je bezgrešan. Samo je Bog dobar i niko više.

Pa dobro, pomislićete, svi imamo manjih grijeha, ali kakav je to problem? Iz naše, grešne perspektive nije naročit. Međutim, Bog je savršen. Kada griješimo, ne griješimo sebi, nego njemu. Stoga, osim što svoje voljene često predstavljamo kao bolje ljude nego što zaista jesu (još jednom, znam koliko to surovo zvuči), moramo prihvatiti da niko nije nevin, pa ni oni, i da smo svi krivi Bogu.

Ali, zašto?

Još uvijek se opravdano možemo i moramo pitati zašto. Ako treba, preformulisaćemo pitanje i pitati zašto Bog dozvoljava da relativno dobri ljudi stradaju. Sigurno da pravedni Bog ne može jednako gledati na nekog ko čini teška zlodjela, i nekoga ko je učinio samo manje grijehe.

To je apsolutno tačno. Šta bi, pak, Bog trebalo da uradi?

Svaki put kad neko uperi pištolj u drugoga, Bog može učiniti da se okidač zaglavi, ili da meci jednostavno promaše metu. Svaki put kada bi trebalo da se dogodi nesreća u saobraćaju, Bog može ispraviti kretanje vozila. Bog bi to mogao. Nameće se pitanje gdje bismo tada postavili granicu. Gdje bi smo povukli liniju i rekli e baš tu”? Ako ne bismo, to znači da očekujemo od Boga da upravlja baš svime, što nas vraća na pitanje o slobodnoj volji.

Bol nije nužno loš

Iako se ovo ne odnosi na bol koji obično podrazumijevamo kada razmišljamo o lošim stvarima, treba pomenuti i bol koji je koristan. Bol nas može upozoriti na veću opasnost. Takođe, nekada manji bol ima veliku korist – kao što je bol od injekcije koja može spriječiti bolest.

Zamislimo nekog velikog čovjeka – heroja. Postoji mnogo hrabrih ljudi koji su svoje živote dali za ispravne ideje. Kada bismo oduzeli svu patnju i sve loše kroz šta su prošli, šta bi ostalo od njihovog herojstva?

Možda je raj mjesto koje mora da se zasluži. Šta je srećan kraj knjige bez dobrog” zapleta?

Ne razumijemo sve

Na kraju, zašto podrazumijevamo da uopšte moramo znati razlog svega i za sve imati objašnjenje? Ne znamo mnogo toga. Zapravo, u poređenju sa Bogom, ne znamo ništa. Ako i nemamo odgovor na nešto, to ne znači da dobar razlog ne postoji i da ga Bog ne zna.

Djeca

Izuzetak su svakako djeca. Iako Bog, nažalost, ni u ovom slučaju ne može da interveniše (slobodna volja), Bog nam obećava da će sva djeca naslijediti Božije carstvo, odnosno raj.

Prirodne katastrofe

Problem zla i patnje je još teži kada na to dodamo prirodne katastrofe.

Još jednom je neophodno pomenuti slobodnu volju. Možda sada već zvuči kao neki džoker odgovor na svako postavljeno pitanje o zlu i patnji, ali zaista, radi se ključnoj stvari. Dakle, Bog bi mogao da spriječi prirodne katastrofe, ali bi se tako miješao u naš život, i slobodna volja bi bila samo iluzija.

Stoga, sve i da ovdje stavimo tačku na ovo pitanje, dovoljno bi bilo da dokažemo da postojanje prirodnih katastrofa ne negira postojanje svedobrog Boga.

Međutim, to nije ono zbog čega smo ovdje. Prije svega, zašto prirodne katastrofe uopšte postoje i koga kriviti za žrtve prirodnih katastrofa?

Ljudski faktor

Nemamo namjeru da svu krivicu svalimo na ljude, ali je neophodno pomenuti ga.

U cunamiju u Indijskom okeanu, 2004. godine, život je izgubilo oko 275 hiljada ljudi. Većina kuća koje su porušene, bile su napravljene u neprikladnim uslovima. Neko će reći da nisu imali gdje drugo da ih naprave, ali zar to nije opet ljudski faktor?

Haiti je bio pogođen razornim zemljotresom 6 godina kasnije. Život je izgubilo oko 250 hiljada ljudi i povrijeđeno je još oko 300 hiljada. Zemljotres iste jačine pogodio je Kaliforniju, 1994. godine. Međutim, stradalo je „svega” 57 ljudi. I to je mnogo izgubljenih života, ali razlika između ove dvije katastrofe je očigledna. Zahvaljujući načinu i kvalitetu izgradnje objekata i ostale infrastrukture, Kalifornija je mogla da sačuva mnoge živote.

Najgora nuklearna katastrofa poslije Černobilja, dogodila se u Fukušimi 2011. godine. Život je izgubilo 18.500 ljudi, a oko 160.000 ljudi je iseljeno iz svojih domova. Iako je katastrofa nastala usled cunamija izazvanog zemljotresom, ova katastrofa je mogla biti spriječena. Praktično svi koji su bili zaduženi da do ovoga ne dođe, potcijenili su takvu mogućnost i nisu preduzeli neophodne mjere. Zvanične analize urađene kasnije, pokazuju da je nizom mjera i regulacija bilo moguće u potpunosti spriječiti ovaj događaj, ili posledice svesti na minimum.

Poplave u Srbiji 2014. godine

Poplave u Obrenovcu 2014. godine / Foto: A.Stanković

Poplave na Balkanu uzimaju maha i za vrijeme pisanja ovog teksta, a prije nekoliko godina svjedočili smo katastrofalnim poplavama u kojima je u Srbiji život izgubilo 30 osoba i pri čemu je učinjena ogromna materijalna šteta. Velike posledice pretrpjele su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Međutim, uprkos neprekidnim kišama koje su prouzrokovale izlivanje rijeka, još jednom je ljudski faktor imao značajan doprinos.

Ne zaboravimo i klimatske promjene izazvane ljudskim nemarom, mada je to opširna tema na kojoj se ovdje nećemo zadržavati.

Porijeklo prirodnih katastrofa

Postoje različite ideje i predstave o tome zašto prirodne katastrofe uopšte postoje i zašto ih Bog dopušta.

Pravoslavni filozof Ričard Svinbern, razmišlja da je čovjeku, da bi imao slobodan izbor svoje sudbine, bilo neophodno da razumije dobre i loše posledice svoje volje, a to je jedino moguće ukoliko svijet već sadrži dobre i loše prirodne procese.

Ljudi su se otuđili od Boga i svijet je u haosu. Možda su prirodne katastrofe samo podsjetnik da stvari nisu onakve kave bi trebalo da budu i da je đavo zaista „knez ovoga svijeta”.

Iako se radi o sasvim drugačijim klimama, pretpostavlja se da se na drugim planetama javljaju snažne oluje, možda i vulkani. Da li i za njih možemo reći da su u pitanju katastrofe, ili su tamo samo neutralni prirodni procesi?

Druga strana medalje

A možda samo i ne shvatamo sve. Zemljotresi su svakako zastrašujući, ali postoje nova istraživanja koja su veoma zanimljiva. Na primjer, zemljotresi za kratko vrijeme mogu stvoriti naslage zlata, ali se i godinama traga za načinom da se iz zemljotresa stvara električna energija.

Patnja životinja

Na kraju, suočićemo se i sa poslednjim vidom patnje u svijetu – onim koji se tiče životinja.

Neokartezijanizam

Rene Dekart (na osnovu ranijih mislilaca), uticao je na stvaranje filozofskog koncepta koji se zove kartezijanizam. Podrazumijeva ideju o dualizmu tijela i duše gdje je isključivo razmišljanje mogućnost spoznaje. Ne znam da li je ovo najbolja definicija, ali je dovoljna za razumijevanje neokartezijanizama, što je varijacija ove ideje. Ono što zastupnici neokartezijanizma vjeruju, mada ih nema mnogo, jeste da životinje nemaju napredan način kognitivnosti, odnosno da ne postoji organizam u životinjskom svijetu koji je sposoban da razmišlja o svom mentalnom stanju. Ovdje svakako uočavamo jasnu razliku između fizičkog i psihičkog bola.

Irinejska teodiceja

Drugi pristup je oblik teodiceje koji je nastao pod uticajem Sv. Irineja Lionskog. Naravno, Sv. Irinej, kao ni drugi mislioci koji su prihvatili i usavršili njegovo razmišljanje, kao što su Džon Hik ili Ričard Svinbern, nisu govorili striktno o patnji životinja, već su na umu imali uopšte problem zla.

Prema ovom gledištu, čovjek je stvoren nesavršen i zlo postoji kako bi se čovjek duhovno uzdizao i težio boljem, da bi na kraju postigao savršenstvo. Tako se ovo može isto razumjeti i za životinje.

Instinkt i bol

Međutim, životinje sada nisu savršene i ono čime se upravljaju kroz čitav svoj život jeste instinkt. Zbog toga, fizički bol često može biti zapravo koristan. Očigledan primjer je osjećaj hladnoće i toplote.

Životinje i raj

Ako polazimo od toga da životinje imaju svijest, ali i da su samosvjesne i da imaju i moralne kvalitete (iako ne iste kao u slučaju ljudi), te zatim da je Bog svedobar i da je Bog ljubav, možemo opravdano očekivati da i životinje imaju život posle smrti, kao i mi.

Iako životinje ne možemo tretirati jednako po pitanju grijeha, jasno je da životinjski instinkt koji postoji na Zemlji nije nešto što u potpunosti može da bude dio savršenog nebeskog carstva. Baš tu se i argument teodiceje Sv. Irineja Lionskog o „stvaranju duše”, odnosno duhovnom usavršavanju, veoma dobro uklapa.

Bilo bi nam drago da čujemo tvoje mišljenje o ovom tekstu. Slobodno ostavi komentar ispod, ili nam pošalji svoje mišljenje na [email protected].

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *