3 Jer je ovo volja Božija, svetost vaša, da se čuvate od kurvarstva,
Kopirano
Komentari
Upražnjavajući svete vrline pomoću blagodatnih sila svetih tajni, mi postepeno osvećujemo sebe, postajemo sveti u svojim mislima, u svojim osećanjima, u svojim raspoloženjima, u svojim delima. Osvećuje se time u nama: i naše srce, i naša duša, i naša savest, i naša volja, i naše telo, i...
Više
vascelo biće naše sa svima svojim vidljivostima i nevidljivostima. A svetost naša – to je volja Božja prema nama ljudima. Objavljujući kroz Evanđelje Bogočoveka Hrista volju Svoju, tajnu volje Svoje odnosno roda ljudskog, Trosunčani Gospod je otkrio i kazao nama ljudima ovo: On od nas ljudi hoće svetost. Svetost, kao suprotno stanje grešnosti, grehovnosti. Vršenjem svetih zapovesti Božjih mi postajemo sveti. A svetost se postiže postepenim osvećivanjem (ἁγιασμὸς) sebe pomoću upražnjavanja svetih vrlina. Svaka sveta vrlina potiskuje u nama ponešto nesveto, ponešto grešno i greholjubivo, dok se najzad sve to ne istisne iz nas i ne izvrši osvećenje vascelog bića našeg. Jer je u našoj vlasti: dati sebe, ude svoje u ropstvo grehu, i služiti grehu u slastima njegovim; ali je isto tako u našoj vlasti: dati sebe, ude svoje u službu Bogu, pravdi Božjoj, i služiti Bogu i pravdi Božjoj na osvećenje sebe – εἰς ἁγιασμὸν (Rim. 6,12.13.19). Robovi greha kroz greholjublje dostižu jedan kraj: smrt; a sluge Božje kroz osvećenje: život večni (Rim. 6,20-23). Spasenje i nije drugo do osvećenje sebe Duhom Svetim kroz svete tajne i svete vrline (sr. 2. Sol. 2,13).

Savršeni obrazac božanske svetosti u biću ljudskom jeste Bogočovek. Gospod Isus Hristos. Stoga je On osvećenje naše (sr. 1. Kor. 1,30). Njime se i vrši osvećenje vascelog bića našeg (sr. Jevr. 10,10.14.29), i kroz osvećenje spasenje. Sjedinjujući se pomoću svetih tajni i svetih vrlina sa Njim, Jedino Svetim, mi hrišćani i postižemo spasenje. Spasenje od greha, smrti i đavola.

Jer samo svete bogočovečanske sile Hristove koje deluju u nama, oslobađaju nas od tog sveubistvenog trojstva. A deluju u nama zato što smo sastavni organski delovi Bogočovečanskog tela Hristovog, Crkve, u kojoj neprekidno živi večnoživi vaskrsli Gospod i dela u svima vernima preko Svojih božanskih sveosvećujućih sila. Bogočovečanska je istina i stvarnost: I Onaj koji osvećuje i oni koji se osvećuju, svi su od Jednoga (Jevr. 2,11). Da, naše spasenje je jedino u živom, organskom, blagodatno-duhovnom življenju u Jedino Svetom i sa Jedino Svetim; i u doživljavanju svih Njegovih božanskih svetih sila kao stvaralačkih sila naše duše, našeg srca, našeg uma, naše savesti, naše volje, našeg vascelog bića.

Greh koji obesvećuje celo biće čovekovo, ne samo dušu nego i telo, jeste blud. Jer blud se začinje u duši, ali se ostvaruje telom, te tako ogrehovljuje i telo i dušu. Telo je samo organ duše, a duša je izvor i praizvor svih vrlina i grehova: „iz srca izlaze zle misli, ubistva, preljube, blud, krađe, lažna svedočanstva, hule na Boga, lakomstva, pakosti, zloće, lukavstvo, sramote, zlo oko, ponos, bezumlje (Mt. 15,19; Mk. 7,21). Dok se ostali gresi mahom zadržavaju u duši: zavist, pakost, mržnja, gnev, gordost, i razvijaju u njoj svoje razorne sile, dotle se blud prenosi na telo, obuzima celo telo, i ostvaruje telom. Otuda „svaki greh koji čovek čini izvan tela je, a koji bludniči on greši svome telu“ (1. Kor. 6,18), – i tako ogrehovljuje, obesvećuje celo biće čovekovo: i dušu i telo.

Bludom čovek greši svome telu. Šta to znači? To znači: kao sazdanje Božje, telo je po prirodi čisto, sveto i bezgrešno. A takvo je zato što ga je stvorio bezgrešni Gospod. Iz bezgraničnog čovekoljublja Gospod je dao čoveku bogoliku dušu i bezgrešno telo, sveto telo. Ne samo duša, nego je i telo čovečije od Gospoda. Zato je i jedno i drugo stvoreno za bezgrešnost, besmrtnost i večnost, ne za greh, za smrt, za zlo, za pakao. Telo nije za greh, nego za Gospoda, i Gospod za telo (sr. 1. Kor. 6,13). Isto tako i duša. Ali kad se duša dobrovoljno opredeli za greh, i živi grehom, onda se ona udaljuje od Gospoda, i objavljuje da nije za Gospoda i da neće Njega, već hoće ono što je protiv Njega – zlo, greh, đavola. Ušavši jednom u dušu, greh se proširio na svo telo koje je prirodni i bogodani organ duše. Tako se osmrtilo telo kroz greh, tako se usmrtila i duša. Tek ovaplotivši se i postavši čovek, Gospod Hristos je kao Bogočovek pokazao u sebi i sobom kakva ustvari treba da je duša čovečija: bezgrešna i sveta, i telo čovečije: takođe bezgrešno i sveto. Tek u Bogočoveku Hristu mi smo videli pravu ljudsku dušu i pravo ljudsko telo. A duša i telo u svakom drugom ljudskom biću uvek su pomračeni, unakaženi, zamagljeni, osmrćeni – grehom, smrću, zlom, đavolom. Sveta ljudska duša, sveto ljudsko telo, – eno su u Gospodu Isusu. A On je tu, među nama, u Crkvi Svojoj, da i nama daruje tu svetost duši i telu. I od Njega stvarno i počinje novo ljudsko biće, novi čovek: sveti, oboženi, obogočovečeni, ohristovljeni čovek; čovek svete duše i svetog tela; čovek koji, zajedničareći u bogočovečanskom životu Crkve sa Gospodom Hristom, dobija od Njega svete blagodatne sile kroz svete tajne i svete vrline, da bi pomoću njih osvećivao i dušu i telo, i povratio ih njihovoj prvobitnoj svetosti i bezgrešnosti. Svaki hrišćanin je svestan da – „telo nije za blud, nego za Gospoda, i Gospod za telo“ (1. Kor. 6,13); zato on i telo svoje čini sastavnim delom Bogočovečanskog tela Hristovog, Crkve, i dušom i telom drži se Gospoda, i postaje jedan duh s Gospodom (sr. 1. Kor. 13,14-17). Odbacujući od sebe i iz sebe svaki greh sveosvećujućom božanskom blagodaću koju dobija kroz svete tajne i svete vrline, hrišćanin postaje hram Duha Svetoga, i njegov život postaje i zanavek ostaje neprekidno bogosluženje Jedinom istinitom Bogu i Gospodu Isusu Hristu u svetosti i pravdi (sr. 1. Kor. 6,19-20)
Sv. Justin Ćelijski
Sv. Justin Ćelijski
(1894 - 1979)
Analiza
Pretraga