Mi hrišćani neprestano doživljujemo vaskrsenje pre sveopšteg vaskrsenja, doživljujemo duhovno vaskrsenje. I ono nam je svedok, i vođ u sveopšte vaskrsenje. Svakim grehom našim umire u nama po malo duše naše, tela našeg. Pokajanjem mi vaskrsavamo u život Hristov, u život večni te umrtvl
...Više
jene delove duše naše i tela našeg. Pokajanjem, i svakom svetom silom evanđelskom i svetom vrlinom evanđelskom. Zar ljubav moja prema neprijatelju mom, koga sam do juče mrzeo, a danas pomoću Božjom zavoleo, ne vaskrsava dušu moju iz groba mržnje?
Pa molitva, pa krotost, pa trpljenje, pa post, pa smernost, – sve su to svete vrline i svete sile koje me neprestano vaskrsavaju iz mrtvih i uvode u život večni, ispunjujući me životom večnim još ovde na zemlji. Sve one čine „da se i život Isusov javi u smrtnom telu našem“, u koje uđe bezbroj smrti kroz razne grehe naše. Jer svaki greh uvede po jednu smrt u telo naše, u dušu našu, u biće naše. A svete vrline i svete tajne uvode u njih „život Isusov“, i on se javlja „u smrtnom telu našem“. Da nije Vaskrsitelja i Pobeditelja smrti, Gospoda Isusa, mi 6i se ljudi potpuno usmrdeli od grehova i bezbrojnih osmrti u nama, toliko usmrdeli, da 6i ova naša planeta postala otrovna gušionica za svako iole čistije biće iz onih svetova.
U ovom hrišćanskom podvigu sebeumrtvljenja i sebevaskrsenja nema ničeg prinudnog od strane sveljubećeg Gospoda. Tu je sve dragovoljno i dobrovoljno: jer mi sami sebe „jednako predajemo na smrt radi Isusa, da se i život Isusov javi u smrtnom telu našem“. Do juče, ti si mrzeo jednog neprijatelja svog, a noćas, moleći se Bogu za njega, ti si zaplakao zbog njega. Gle, u smrtnom telu tvom već se javio život Isusov: javio se kroz suze očiju tvojih i srca tvog.
Do juče, ti si se manje i tromije molio Bogu, a danas se moliš više i revnosnije, – gle, i opet se na taj način javio život Isusov u smrtnom, telu tvom, jer i ono učestvuje u molitvi tvojoj. A budeš li se i nadalje sve usrdnije i duže molio Bogu, to će se i život Isusov umnožavati „u smrtnom telu“ tvom. I tako, svakom evanđelskom dobrodetelji mi umnožavamo život Isusov u sebi. I nigde kraja tom životu, nigde mere, jer je sa svake strane besmrtni i beskonačan. A čudesni Gospod Isus je radi toga baš i došao da imamo „život u izobilju“ (Jn. 10, 10), u takvom izobilju, da nam nikakva smrt ne može nauditi, niti nam taj život oduzeti. I taj se život javlja „u smrtnom telu našem“ kroz svaku našu evanđelsku misao, i delo, i reč, i podvig, i vrlinu. Nema smrti više, – to je osnovno osećanje i rukovodno ubeđenje pravog hrišćanina. Smrti, gde ti je pobeda, gde sveotrovni žalac? (sr.1.Kor.15,55-56). Kao jedini istinski besmrtnici živimo mi hrišćani u ovom svetu. Čak i onda, kada svetu izgledamo mrtvi. Jer u hrišćanima neprestano radi i smrt Hristova i život Hristov. I to u svakome prema potrebi, Zato sveti apostol i piše korintskim hrišćanima: