„Niko je ne otima od mene“, ni smrt, koja je svima ljudima otela duše, „nego je ja sam od sebe polažem“, čak do u pakao polažem („U grobu s telom, a u adu s dušom kao Bog“ …) da je opet iz pakla izvedem, ali ne samu, već sa bezbroj duša bogočežnjivih koje su me tamo očekivale
...Više
. Smrt nema vlasti nad Bogočovekom, ni greh, ni pakao. On Sam, iz čovekoljublja neumornog silazi do u dno smrti, do u dno greha, do u dno pakla, da iz sviju njih izvede ljudska bića i spase ih. Mada čovek, On sve to ipak čini aktivizirajući čovečansku prirodu Svoju do maksimuma, božanskom silom Svojom. On kao Bogočovek ima tu „vlast“ – On dušu ovoju polaže kroz Krsnu smrt za sve ljude, a uzima je opet vaskrsenjem.
I tako spasava rod ljudski. Sve je to učinio iz beskrajnog čovekoljublja. Zato je baš Bog Otac to i pretvorio u zapovest spasenja, te Spas i veli: „Ovu sam zapovest primio od Oca svoga“